Poremećaji štitnjače jedan su od najraširenijih javnozdravstvenih problema, a u većoj mjeri pogađaju žensku populaciju. Najčešćim problemima povezanima sa štitnjačom smatraju se hipotireoza i hipertireoza. Ovi poremećaji uvelike utječu na kvalitetu svakodnevnog života kao i na kognitivnu i fizičku funkciju, a neliječeno ili neadekvatno liječenje može utjecati na neplodnost, kardiovaskularne bolesti te izazvati razne neurološke i mišićno-koštane simptome.
Kako bismo uopće pričali o njezinim poremećajima, važno je razumjeti funkciju štitnjače i njezinih hormona. Štitnjača je žlijezda u obliku leptira. Nalazi se u donjem dijelu vrata te je ujedno jedna od najvećih endokrinih žlijezda u tijelu. Građena je od dva bočna režnja povezana uskim tkivom zvanim isthmus. Režnjevi se sastoje od šupljih struktura – folikula koji predstavljaju funkcionalne jedinice štitnjače, a ispunjeni su gustom ljepljivom tvari koja se naziva koloid. Štitnjača proizvodi znatne količine hormona te ih pohranjuje upravo u koloidu dok ne budu potrebni organizmu.
Za proizvodnju svojih hormona, štitna žlijezda koristi jod iz prehrane. Dva osnovna hormona koje luči su trijodtironin (T3) i tiroksin (T4), a oni utječu na većinu metaboličkih procesa i gotovo svaki organski sustav u organizmu. Štitnjača ima glavnu ulogu u razvoju organa, regulaciji bazalnog metabolizma te homeostatskoj kontroli temeljnih fizioloških mehanizama.
Sustav hipotalamus-hipofiza-štitnjača (HPT) odgovoran je za regulaciju hormona štitnjače. Nedostatak njezinih hormona može biti uzrokovan različitim stanjima, a rezultira patofiziološkim procesima koji mogu imati potencijalno ozbiljne i negativne ishode ukoliko se ne liječe.
Hipofiza, mala žlijezda smještena u podnožju mozga, proizvodi tiroidni stimulirajući hormon (TSH). To je hormon koji stimulira štitnjaču za proizvodnju i oslobađanje njezinih hormona kroz negativnu povratnu spregu – ako su razine hormona štitnjače (T3 i T4) niske, hipofiza proizvodi TSH. Nadalje, na samom vrhu upravljačkog sustava nalazi se hipotalamus koji je odgovoran za „otkrivanje“ niskih razina hormona štitnjače.
Dakle, kada u tijelu postoji niska razina hormona štitnjače, hipotalamus reagira otpuštanjem tireotropin-oslobađajućeg hormona (TRH) koji stimulira hipofizu za oslobađanje TSH, a TSH potom stimulira štitnjaču za proizvodnju i oslobađanje hormona T3 i T4. Takva se interakcija odvija sve dok se razina hormona štitnjače u krvi ne normalizira. Također, važno je napomenuti kako štitnjača u većoj količini proizvodi T4, ali T3 je biološki aktivniji oblik.
Hipotireoza je stanje koje se javlja kao posljedica neuspjeha štitnjače da proizvede dovoljnu količinu hormona i zadovolji metaboličke zahtjeve organizma. Drugim riječima, to je stanje neadekvatne proizvodnje hormona štitnjače ili njihovog neadekvatnog djelovanja u ciljnim tkivima. S obzirom da receptori hormona štitnjače reguliraju veliki broj fizioloških procesa, hipotireoza može rezultirati različitim kliničkim znakovima i simptomima koji su obično nespecifični. Najčešćim simptomima smatraju se umor, debljanje, depresija, poteškoće s koncentracijom, nepravilnosti menstrualnog ciklusa, netolerancija na hladnoću i gubitak kose.
Najčešćim uzrocima hipotireoze smatraju se nedostatak joda u prehrani te Hashimotov tireoiditis. Također, hipotireoza se može pojaviti kao posljedica primarnog zatajenja žlijezde ili nedovoljne stimulacije žlijezde za koju su zaduženi hipotalamus ili hipofiza, i to kada postoji defekt u TRH ili TSH signalizaciji štitnjače. Hipotireoza se može podijeliti na primarnu, subkliničku i sekundarnu hipotireozu. Takva stanja mogu biti prolazna ili trajna, a njihova prevalencija raste s dobi te je veća u žena nego u muškaraca.
Smatra se da je primarna hipotireoza najčešće stanje, a uzrokovana je neuspjehom štitnjače da proizvodi hormone. Karakterizira je povišena razina TSH i niska razina slobodnog tiroksina (T4) u serumu. Glavnim uzrokom ovog poremećaja smatra se kronični autoimuni (Hashimoto) tireoiditis, a on se javlja kao posljedica nasljednog defekta imunološkog sustava koji „napada“ štitnu žlijezdu što posljedično dovodi do smanjenog lučenja hormona T3 i T4.
Smatra se da je primarna hipotireoza najčešće stanje, a uzrokovana je neuspjehom štitnjače da proizvodi hormone. Karakterizira je povišena razina TSH i niska razina slobodnog tiroksina (T4) u serumu. Glavnim uzrokom ovog poremećaja smatra se kronični autoimuni (Hashimoto) tireoiditis, a on se javlja kao posljedica nasljednog defekta imunološkog sustava koji „napada“ štitnu žlijezdu što posljedično dovodi do smanjenog lučenja hormona T3 i T4.
Sekundarnu hipotireozu karakterizira niska razina slobodnog T4 u serumu, dok razina TSH može biti niska, normalna ili povišena. Međutim, sekundarna hipotireoza pojavljuje se u samo 5 % slučajeva.
Dijagnosticiranje hipotireoze može biti vrlo izazovno s obzirom na to da kliničke manifestacije nisu pouzdana metoda. Oboljeli, a prvenstveno žene, imaju veliki broj simptoma koji se mogu pripisati drugim poremećajima ili starenju.
S obzirom na to da je hipotireoza posljedica neadekvatne razine hormona štitnjače, dijagnoza se može potvrditi uz laboratorijsku procjenu razine TSH i T4. Zapravo, najboljom laboratorijskom procjenom funkcije štitnjače smatra se serumski TSH test. Ako nalazi ukažu na povišenu razinu TSH u serumu, testiranje je potrebno ponoviti mjerenjem slobodnog tiroksina (T4) u serumu. Hormon T3 je u većini slučajeva zadnji hormon štitnjače koji postaje abnormalno nizak pa iz tog razloga njegova razina nije toliko korisna u dijagnostici. S druge strane, razina T3 može biti niska i kod normalnog funkcioniranja štitnjače (npr. tijekom određenih akutnih bolesti). Nakon dobivanja laboratorijskih nalaza, važno je odrediti vrstu i mogući uzrok hipotireoze kako bi se ona adekvatno liječila.
Liječenje je primarno usmjereno na ublažavanje simptoma i prevenciju komplikacija neliječenog stanja. Također, liječnici bi trebali oboljele educirati i informirati o mogućim komplikacijama ako se stanje ne liječi. Hipotireoza može rezultirati ne samo fizičkim nego i psihičkim abnormalnostima, a uvelike doprinosi razvoju hipertenzije, dislipidemije, neplodnosti, neuromuskularnoj disfunkciji i kognitivnim poremećajima.
Literatura:
Almandoz JP, Gharib H (2012) Hypothyroidism: etiology, diagnosis, and management. Med. Clin. 96(2), 203-221.
Chiovato L, Magri F, Carlé A (2019) Hypothyroidism in context: where we’ve been and where we’re going. Adv. Ther. 36(2), 47-58.
Dunn D, Turner C (2016) Hypothyroidism in women. Nurs. Women’s Health 20(1), 93-98.
Gaitonde DY, Rowley KD, Sweeney LB (2012) Hypothyroidism: an update. S.Afr. Fam. Pract. 54(5), 384-390.
Kirsten D (2000) The thyroid gland: physiology and pathophysiology. Neonatal Netw. 19(8), 11-26.
Nilsson M, Fagman H (2017) Development of the thyroid gland. Development 144(12), 2123-2140.
