Dolaskom jeseni i hladnijih dana naš organizam postaje skloniji prehladama. Prehlada je najčešća bolest kod ljudi te čini oko 50 % svih bolesti populacije. Iako su njezini simptomi benigni i samoograničavajući, povezuju se sa značajnim ekonomskim opterećenjem zbog troškova liječenja, gubitka produktivnosti te izostanka s posla ili iz škole.
Prehladu uzrokuje više od 200 virusa, a definira se kao akutna infekcija gornjih dišnih puteva te pretežno zahvaća nosni dio sluznice dišnog sustava. Iako se javljaju tijekom cijele godine, prehlade imaju manju učestalost u ljetnim mjesecima. Razlog tome je što sezona respiratornih virusa uglavnom počinje rinovirusnim infekcijama u jesen, a završava nakon proljeća. U odraslih se osoba prehlade javljaju prosječno 4-6, a kod djece 6-8 puta godišnje.
Simptomi prehlade obično traju manje od 10 dana, a uključuju rinoreju (curenje nosa), začepljenost nosa, kašalj, kihanje, temperaturu, opću slabost, glavobolju, bol u mišićima itd.
Najčešći uzročnik prehlade je rinovirus koji se nalazi kod 30-50 % oboljelih. Međutim, tijekom jeseni taj virus može uzrokovati i do 80 % svih infekcija gornjih dišnih puteva. Osim rinovirusa, uzročnici mogu biti i adenovirus, virusi parainfluence te koronavirus, a u male djece vrlo je čest respiratorni sincicijski virus. Koronavirusi su, općenito, povezani s težim simptomima nego rinovirusi.
Tri glavna mehanizma prijenosa virusa koji uzrokuju infekcije gornjih dišnih puteva su:
Iako je prehlada samoograničavajuća bolest, i to uglavnom ograničena na gornje dišne puteve, u nekih se bolesnika ona može proširiti na susjedne organe. Također, može stvoriti predispoziciju za bakterijske komplikacije te biti okidač za ozbiljne bolesti kod osoba s već postojećim stanjima. Iz tog su razloga prevencija i učinkovito liječenje vrlo važni.
Nedostatak dijagnostičkih postupaka i specifične terapije za prehladu vrlo često rezultira korištenjem različitih lijekova bez recepta. Osim toga, značajan broj posjeta liječniku (čak do 30 %) završi nepotrebnim propisivanjem antibiotika koji su beskorisni kod ovakve vrste bolesti, a prekomjerna upotreba antibiotika rezultira i otpornosti mikroba. Stoga su od značajnog javnog i zdravstvenog interesa druge mogućnosti liječenja i ublažavanja simptoma
Vitamin C naziva se još i askorbinska kiselina. To je esencijalni nutrijent za različite biološke potrebe. Snažan je antioksidans topiv u vodi, a pomaže kod jačanja imunološkog sustava povećanjem aktivnosti T-limfocita, funkcije fagocita, pokretljivosti leukocita te može doprinijeti proizvodnji antitijela i interferona. Osim toga, njegov se učinak na imunitet može objasniti i zaštitom od oksidativnog stresa koji nastaje tijekom infekcija. S obzirom da je oksidativni stres uključen u patogenezu mnogih stanja i bolesti, vitamin C se može koristiti za prevenciju i liječenje raznih bolesti.
Veliki je broj studija usmjeren na istraživanje utjecaja suplementacije vitaminom C na smanjenje učestalosti prehlada. Većina je takvih istraživanja pokazala da dodatak vitamina C u dozama ≥0,2 g/dan nije imao učinak na broj ljudi koji dobiju prehladu. Međutim, zanimljiva je činjenica da se učestalost prehlada smanjila za 50 % kod osoba koje su pod velikim fizičkim opterećenjem (npr. maratonci, skijaši, vojnici), a koji su redovito konzumirali dodatke s vitaminom C.
Iako istraživanjima nije dokazano da redovita primjena vitamina C utječe na smanjenje pojave prehlada, pokazalo se kako suplementacija ovim vitaminom može utjecati na trajanje i intenzitet bolesti. Tako redovita konzumacija dodataka prehrani s vitaminom C može rezultirati smanjenjem trajanja uobičajenih prehlada za 8 % kod odraslih te 14 % kod djece. Ozbiljnost simptoma se također smanjuje.
Dakle, vitamin C ne može djelovati na način da u potpunosti spriječi prehladu, ali može smanjiti njezin intenzitet i trajanje.
Ovaj vitamin ljudski organizam ne može proizvesti endogeno pa se iz tog razloga smatra bitnom komponentom prehrane. Myrciaria dubia, poznatija i kao camu camu, je svestrana „bobica“ koja predstavlja veliki antioksidativni potencijal. Ova biljka iz obitelji mirti autohtona je za područje amazonske prašume. Zbog svoje vrlo visoke kiselosti, rijetko se konzumira u prirodnom obliku, osim kod autohtonih naroda koji nastanjuju njegove prirodne teritorije. Stoga se od camu camu voća uglavnom rade sokovi, pirei, pića te dodaci prehrani.
Camu camu se smatra najbogatijim izvorom vitamina C u biljnom carstvu. Plod ovog voća u pravilu sadrži 2,4-3 g vitamina C na 100 g ploda. U usporedbi s porcijom naranče, camu camu sadrži čak 60 puta veću količinu ovog esencijalnog vitamina. Međutim, plod osim obilja vitamina C sadrži i mnoge druge vrijedne nutrijente poput kalija, kalcija, aminokiselina, masnih kiselina, organskih spojeva, pektina i škroba. Također, vrlo je dobar izvor bioaktivnih spojeva poput polifenola.
Bioandina Camu Camu – vitamin C kompleks prirodan je dodatak prehrani dobiven od divljeg ploda camu camu voća. Doprinosi normalnoj funkciji imunološkog sustava i stvaranju kolagena. Kao prirodan vitamin C, bioraspoloživiji je i nježan za želudac. U kapsulama se nalazi najjači ekstrakt na tržištu (15:1) te 75 mg prirodnog vitamina C. Tako dnevna doza (2 kapsule) osigurava 200 % PU vitamina C za žene te 167 % PU za muškarce.
Bioandina Camu Camu – vitamin C kompleks doprinosi:
Magistra nutricionizma Ana Marija Medved
Literatura:
Arroll B (2011) Common cold. BMJ clinical evidence 2011, 1-27.
Bucher A i White N (2016) Vitamin C in the prevention and treatment of the common cold. Am. J. Lifestyle Med. 10(3), 181-183.
Heikkinen T, Järvinen A (2003) The common cold. The Lancet 361(9351), 51-59.
Hemilä H i Chalker E (2013) Vitamin C for preventing and treating the common cold. Cochrane Database Syst. Rev. 1, 1-105.
Langley PC, Pergolizzi Jr JV, Taylor Jr R, Ridgway C (2015) Antioxidant and associated capacities of Camu camu (Myrciaria dubia): a systematic review. J. Altern, Complement. Med. 21(1), 8-14.
Passioti M, Maggina P, Megremis S, Papadopoulos NG (2014) The common cold: potential for future prevention or cure. Curr. Allergy Asthma Rep. 14(2), 1-11.
Turner RB (1995) The epidemiology, pathogenesis, and treatment of the common cold. U: Seminars in pediatric infectious diseases, WB Saunders, Vol. 6, No. 2, str. 57-61.
Worrall G (2011) Common cold. Can. Fam. Physician 57(11), 1289-1290.
